Mehaničke tastature – prvi dio

Mehaničke tastature danas su prava rijetkost na stolu prosječnog PC korisnika. Jako malo korisnika zna o kakvoj se vrsti tastatura radi. Vjerovali ili ne, čak ni prodavači računarske opreme nemaju pojma kada ih se upita da li u ponudi imaju mehaničke tastature, ipak čast izuzecima, u Sarajevu sam naišao na dva prodavača koji su znali o čemu se radi i ponudili mi adekvatne modele. Čisto da razjasnim u samom početku teksta, ove tastature nisu one koje dobijete gratis uz kupovinu računara, a pogotovo nisu tastature koje možete nabaviti za male pare. Sada možemo dalje… Mehaničke tastature posjeduju individualni prekidač ispod svake tipke za razliku od standardnih, jeftinih membranskih tastatura, koje umjesto prekidača posjeduju gumenu membranu sa tzv. “rubber dome” (gumeni svod eng.) prekidačem. Ovaj mehanički prekidač omogućuje brži odziv tj. reakciju na vaš pritisak uz određeni taktilni odgovor, linearnu kretnju i eventualni zvučni klik zavisno od prekidača, na osnovu čega ćete osjetiti da je vaša željena tipka registrovana. Korištenjem mikroprekidača u tastaturi eliminira se potreba da dugme pritisnete do kraja što za posljedicu ima mnogo brže kucanje te manji zamor ruku, pogotovo prsta. Sam osjećaj je fenomenalan i dok kucate osjetite kako tastatura registruje svaki vaš pritisak. Već duže vrijeme koristim mehaničke tastature, kako na poslu tako i kod kuće i povremeno tipkanje na “gumenoj” standardnoj tastaturi daje mi osjećaj kao da meljam prstima po gnječenom krompiru – nema taktilnog odgovora niti onog karakterističnog zvuka prekidača. Ipak, i ovdje ima izuzetaka, postoji i grupa linearnih prekidača koji su namjerno linearni bez taktilnog osjećaja i zvuka koji se uglavnom koriste za gaming. Ipak, ne treba izostaviti činjenicu da je korištenje prekidača izuzetno individualno, tako da nije neuobičajeno da ćete vidjeti linearne prekidače u svakodnevnim all-around uslovima korištenja.

Druga bitna karakteristika ovih tastatura je njihova trajnost. Procjenjuje se da je vijek trajanja jedne mehaničke tastature nekih 5 000 000 klikova za svaki mikroprekidač ponaosob. Prosječan korisnik u životu ne pritisne ovoliki broj puta sva dugmad zajedno a kamo li jedno dugme. Znači možete biti sigurni da će vaša tastatura nadživjeti sve ostale PC komponente koje do sada imate. Poređenja radi, mehaničke tastature koje je proizveo IBM još davnih 80-ih još uvijek su u funkciji i mnogi korisnici koriste ove tatature u svakodnevnoj upotrebi. Proguglajte “IBM Model M” i sve će vam biti jasno. Zaista, kada se čovjek malo zamisli, koju računarsku komponentu kupljenu u osamdesetim i devedesetim godinama još uvijek možete koristiti danas, rame uz rame sa novom grafičkom karticom kupljenom prije par mjeseci? Pametnom dosta.

Sada kada sam ukratko objasnio šta su to mehaničke tastature, postavlja se pitanje, zašto one više nisu u masovnoj upotrebi i zbog čega su ih zamijenile membranske tastature? Odgovor je “prost kao pasulj”… skoro sve tastature koje po automatizmu dolaze uz kupovinu novog računara (pogotovo one gratis) koriste tehnologiju membranskog svoga. Da, to je ista ona tehnologija koja se ugrađuje u jefitne TV daljinske upravljače. Membranske tastature su napravljene samo sa jednim ciljem – da budu što jeftinije da bi proizvođači uvećali svoj profit… da, čak i one “visoko kvalitente” skupe brendirane tastature koriste ovu tehnologiju i u principu se ne razlikuju previše od tastature koju možete kupiti na trafici za 9,99 KM. Fol je u tome da ih proizvođač brendira, ušminka, nabaci pokoji led i dodatnu F-tipku, označi kao “gamerska” i nabije cijenu, dok vi ustvari plaćate za jeftinu tehnologiju TV daljinskog upravljača. Zbog čega onda koristiti i (ponekad masno) plaćati za nešto što je u osnovi napravjeno da bude jeftino u svakom pogledu?

… srce i duh tastature.

Prekidači su srce tastature. Oni definišu vaš stil kucanja i prilično su subjektivna stvar kada je pitanje izbora. Postoje različiti proizvođači prekidača te iako su vrlo slični, i nose sa sobom duh mehaničke tastature, ipak se konstrukcijski razlikuju. Da ne širim temu, usredočit ću se na samo neke od njih.

IBM – legendarna tastatur tzv. Model M sa buckling spring prekidačima.
Cherry – Njemačka kompanija koja proizvodi široko poznatu MX seriju prekidača – cherry mx blue, brown, red, black, green, clear samo su neke od varijanti prekidača.
Topre – Japanska firma koja se bavi proizvodnjom semi-mehaničkih tastatura (HHKB) i posjeduje svoju liniju prekidača koji mnogi entuzijasti ne svrstavaju u punokrvne mehaničke prekidače, nalaze se negdje između konvencionalnih “rubber dome” prekidača i mehaničkih prekidača. Ipak, zbog svog besprijekornog kvaliteta i osjećaja mnogo su bliži mehaničkim tastaturama.
Matias – Matias je Kanadski proizvođač tzv. Matias click i quiet click prekidača koji su neka vrsta kopije Apple ALPS prekidača koji su bili u proizvodnji do neke 1996 godine.

Ovim završavam prvi dio teksta o mehaničkim tastaturama. Do sljedećeg dijela…

Da li je blogging mrtav?

Bliži se kraj 2014. godine, vrijeme da se kratko osvrnem na blog i na bh blogosferu. Prije nekih par godina kada sam zajedno sa CopyPaste-om odlučio da napravimo bosanskohercegovački blog direktorij/agregator, blogging je bio u uzlaznoj putanji. Kvalitetni blogovi su nicali kao gljive poslije kiše. U svom RSS čitaču redovno sam pratio blogove domaće i strane scene, pogotovo naših susjeda sa lijeve i komšija sa desne strane. Paljenje računara i otvaranje RSS čitača je graničilo sa nekim ritualom. Sve moralo biti perfektno, kafa sa tri kocke šećera, umjerena muzika i zvuk tastature ispod vrhova prstiju. Čitao se blog jebote…

Nažalost, pred kraj 2014. godine, stvari se znatno mijenjaju. Mnogi blogeri su ili totalno zatvorili svoj internet kutak ili pišu jedno do dva puta godišnje – uključujući i sebe samoga. Zapitam se, šta je razlog svega toga? Da li činjenica da je danas dosta lakše podijeliti informaciju putem tweet-a ili facebook status updatea, kratkog tumblr posta nego napisati blog text?
Sjećam se vremena kada blogger.ba (kraći period i blog.ba) bio jedino mjesto na kome su se mogli čitati tekstovi na našem jeziku. I zaista, bilo je dosta zrelih pisaca, bloggera i osoba koje su svoj blog čak i pretočile u štampano izdanje knjige. Bilo je to zlato vrijeme. Ovaj isti problem muči ne samo nas nego i strance, mala razlika je u tome što je englesko govorno područje ogromno u odnosu na nas i pad broja blogera od nekih 20% se i ne osjeti.

Zaista ne bih volio da blog zadesi ista sudbina koja je zadesila i podcasting ili IRC. Doduše, i jedan i drugi su dosegli istu sudbinu iz totalno drugačijih razloga… ali su je dostigli. Došli su na nivo da je opstala samo šaka podcasta koji aktivno streamaju i još manja šačica onih koji pale svoj IRC klijent, ako ga uopšte i imaju. Sjećate li se mIRC-a? Ista stvar prijeti i blogu. Moj RSS čitač s početka teksta zjapi prazan i pomalo tužan. Fali mu onaj “saftali” bold tekst koji označava novi tekst. Bilo kako bilo, nadam se da ću, ako Bog da, i u narednoj godini pronaći vremena da napišem par tekstova od pola hiljade riječi. Ko zna, možda i uspijem u toj namjeri.

Arkadni Kontroler (drugi dio)

arkadnikontroler

U drugom dijelu priče o arkadnom kontroleru pozabavit ću se stvarima “ispod haube”, tj. o svemu onome što će učiniti sam kontroler funkcionalnim. Pored kutije, glavni dijelovi su dugmići i džojstik te “mozak operacije” tj. centralna usb jedinica koja će prenositi signal sa tipke preko usb priključka prema računaru.

Dugmad i džojstik
Ovdje je moguće najviše eksperimentisati. Postoje razni dugmići i džojstici, no ja sam se odlučio za standardne “pushbuttons” koji su se nalazili u arkadnim automatima krajem 80-ih i početkom 90-ih godina. Na internetu postoji par sajtova koji se bave prodajom arkadne opreme i siguran sam da ćete u njihovim katalozima pronaći ono što vam odgovara. Linkove na sajtove ću dodati na kraju teksta. Uglavnom, da skratim priču, odlučio sam se za deset dugmića marke HAPP Suzzo i jednom HAPP džojstiku, koji se, iako malo tvrđi feder, solidno pokazao za sve MAME arkade. Usput, zgodno je da navedem da pored Happ Suzzo, postoje nešto kvalitetniji proizvođači – Seimitsu i Sanwa. Njihovi proizvodi su vrhunskog kvaliteta i autentičnosti i takve ćete naći u japanskim arkadnim mašinama tipa Sega, Namco, Data East i sl. Jedina mana im je, pogađate, cijena.

kI2cVWK 1irLv4A

Ispod haube
Mozak operacije je USB Gigatech gamepad (kod nas popularno nazavan džojstik) kojem sam odmah po kupovini rastavio dušu i lemovima izvukao kontakte za PCB ploču. Budući da mi je profesija dijametralno oprečna elektronici, ovdje sam zatražio pomoć od jednog starog električara koji je lemljenje odradio za mene. Kontakte sam jednostavno povezao žicom i stopicama sa džojstikom i dugmićima. Ovaj dio i nije neka pamet jer stopice olakšavaju rad tako da nema potrebe da se zamarate lemljenjem.
Ukoliko se ne želite zezati sa USB gamepadom i lemljenjem, postoje malo manje “do it yourself” varijante, ali one zahtjevaju i određenu investiciju. Prije svega, tu je kralj usb kontrolera – IPAC2 kojeg možete naručiti za nekih 40-ak dolara (+ poštarina). IPAC2 je jednostavan za instalaciju, programiranje tipki i povezivanje se završava u svega par minuta.

U2HUNVo

Šminka
Svom budućem kontroleru sam želio dodati stila kroz naljepnicu koja će krasiti ploću sa komandama. Na kraju, zaista bi nakon ovoliko uloženog truda bila šteta zaustaviti se na crnoj, bezličnoj kutiji. Za izradu dizajna koristio sam program Gimp i neke motive iz pionira arkadnih igara tzv. “spejs invejdera” i čuvenog “pakmana”

MoklTQN

Nakon što sam uradio print i postavio ga na kutiju nije trebalo puno da se zaključi da je plexiglass neizostavan dodatak i da ga jednostavno moram “nalijepiti” na kontroler ako želim da naljepnica traje. Dodatno plus je i to što se svjetlost odbija od plexiglass i daje kontroleru dodatni sjaj – ugodno sa korisnim. Plexiglass sam isjekao po mjeri i centrirao prema rupama za dugmiće.

The Mašina
Na kraju mi samo ostaje da pokažem finalne slike. Ispalo je bolje nego što sam očekivao.

MxxwV6T 0gbg4bi Quuj4f0 zIvsTro 0BWNI6h CP8OjLW

Arkadni Kontroler (prvi dio)

arkadnikontroler

Afinitet prema arkadnim igrama i retro igranju uspješno me drži u svom zagrljaju još od 2007. godine kada sam prvi put otkrio šta je to emulator i na koji način se najlakše može pokrenuti C64 ili MAME igra na PC-u. Retro FTW! No ipak, koliko god želio da vratim onaj osjećaj kada stojiš ispred automata i grčevito bježiš od milion metaka dok čuvaš zadnji život od milion malih raznobojnih vanzemaljaca, igranje na tastaturi ili gamepad-u ispred računara kvarilo je štimung.

Kao i svaki veliki fan arkadnog gaming žanra, određeni  dio vremena neminovno odlazi na “obijanje” svakojakih foruma na ovu tematiku. U zapadnim, te posebno u zemljama dalekog istoka, ovaj vid gaming-a je mnogo popularniji nego u našim balkanskim krajevima, stoga me nije iznenadilo da ljudi prave sopstvene home-made arkadne uređaje koji se baziraju na dobrom CRT monitoru spojenom na PC i uglavljenom u staru restauriranu arkadnu kutiju. Zvuči zanimljivo, ali ja jednostavno nisam imao prostora da uglavnim takvu skalameriju u svoju sobu. Trebalo mi je nešto jednostavnije, portabilnije. Trebao mi je arkadni džojstik… Nastavi čitati

Happy New Place

Održavanje bloga nije posao koji iziskuje dnevno angažovanje punog radnog vremena, no u posljednjih par mjeseci se, iz praktičnih razloga, pokazalo da je hostovanje jednog bloga na računu sa “beskonačno mnogo prostora i razmjene podataka” zaistalo nepraktično i pretjerano rješenje za online spis kao što je Lazy Onions. Shodno tome, svoje slobodne internet sate u posljednjih mjesec dana proveo sam tražeći rješenje koje će pružati optimalne uslove za trenutne kapacitete bloga i eventualnu fleksibilnost buduće ekspanzije.

Some rights reserved by francescopozzi

Kao tri potencijalna rješenja su se postavila Blogger, Posterous i WordPress.com
Blogger mi se nikada nije sviđao. Njegova nefleksibilnost i dodatna činjenica da je pod kapom Google-a čine ga ultimativnom zaobilaznicom.

Posterous se učinio kao jedno primamljivo rješenje budući da u startu (bez dodatne naplate) omogućuje “vezanje” vlastite domene za blog tako da prosječan korisnik skoro i ne primjeti da ste na nekom besplatnom blog servisu. No tu nije kraj, Posterous omogućava da dizajnirate vlastiti izgled sa (skoro pa) WYSIWYG editorom.

Treći na tapeti je bio WordPress.com servis koji se bazira na toliko popularnoj WordPress platformi. Nije trebalo mnogo da se WP.com pokaže kao  najbolje rješenje za mene. Prvo, Lazy Onions je do sada koristio WP platformu, pa zašto mijenjati nešto što fercera? Drugo, iako WP.com ne omogućuje vlastiti dizajn, domenu i pregršt dodatnih opcija bez naplate, ipak se nameće kao jedno prirodno rješenje gdje je prelazak i prebacivanje sadržaja bio jednostavan, u svega par klikova. Jednostavnost se danas cijeni, zar ne? Uostalom, dodatne opcije koje idu uz plaćanje ostavljaju mi dovoljno prostora za manevar.

Alea iacta est. WP.com je moj novi dom.